Ubi, ubi, ubi, konkurenciju, konkurenciju, konkurencijuuuuu!
Fenomenalna karikatura Marka Somborca u Blicu pre neki dan koja fantastično ide uz moj novi tekst “Rupe u glavi” u AKTER magazinu
Da bi funkcionisala, tržišna ekonomija zahteva da se novac obrće, a kad ceo narod osiromaši onda nema šta da se obrće, i kompletna privreda potone povlačeći za sobom i ono malo prebogatih
Postoji jako dobar vic o tome kako u neki hotel u unutrašnjosti ulazi gost i pita recepcionera Miku za sobu. Ovaj se izvini gostu i kaže da nema slobodnih soba. Gost onda izvadi sto evra, gurne u ruku Miki i kaže mu: “Molim vas pogledajte.” A ovaj mu odgovori: “Svakako gospodine, molim vas sačekajte.” Onda recepcionar Mika uzme onih sto evra i odnese na sprat sobarici Cveti i kaže joj: “Evo, Cveto, da ti konačno vratim dug.” Ova brže-bolje ode do kuhinje i kaže kuvaru Žiki: “Jao, Žiko, evo da ti vratim dug, hvala ti.” Onda Žika odnese tih sto evra vrataru Đoki i kaže: “Evo Đoko, najzad da ti vratim dug.” Đoka brže-bolje odjuri do recepcije da recepcionaru Miki vrati dug od sto evra. Recepcionar Mika uzme onda tih sto evra i ode do pulta gde ga je čekao nestrpljivi gost i vrati mu nazad sto evra: “Izvinite gospodine, sve sam pokušao, ali stvarno nema slobodnih soba.”
Bio sam kod sestre u Kanadi mesec dana u poseti. Inače Srbi u Kanadi se jako lepo druže, pa sam bio gost mnogih njenih prijatelja. Gde god sam otišao slika je bila sledeća: nasmejani domaćini, nasmejani gosti, smeh, radost, prijatne teme, gde je ko bio, kako se lepo proveo, s kim se družio i slično. Skoro po pravilu vidite lepu prizemnu kuću sa nekoliko soba, nekoliko kupatila, obavezno dve garaže, ispred dvoja-troja kola, deca na privatnom fakultetu, zimi su na Karibima, leti često u Srbiji, ali najčešće na nekom lepom mestu u prirodi na izletu. Pitam jednog čime se bavi, kaže radi na mašini u fabrici, drugi vozi kamion, treći radi kao službenik u firmi, četvrti lepi tapete, peti postavlja parket. Većinom normalna radnička zanimanja, normalni radni ljudi, prava srednja klasa. A svi do jednog lepo izgledaju, mirni, opušteni, prijatni, ljubazni, zadovoljni, nasmejani.
Tako su i tajkuni, doteravši narod do prosjačkog štapa, sami sebe upropastili, jer osiromašeni građani Srbije nemaju novac da kupuju u njihovim samoposlugama i troše novac u luksuznim šoping centrima
Otidite u bilo koju našu fabriku (od onih nekoliko koliko ih je preostalo) pa pitajte radnike u proizvodnji kako im je sa prosečnom srpskom platom (ko je i dobije)? Prošetajte po privatnim firmama gde su svi mahom na minimalcu, i pitajte zaposlene kako uspevaju da napune potrošačku korpu i nahrane gladnu decu? Kako se sa 200 evra puni potrošačka korpa od 400 evra? Da ne pominjem stvarno socijalno ugrožena zanimanja, kao recimo kasirke u Maksiju ili radnice po buticima i ostalim SZR-ovima. Šta mislite, kako izgleda njihov život? Da li može da se uporedi sa životom njihovih kolega i koleginica u Kanadi? Kako se to desilo da smo od društva relativno bogate i napredne srednje klase postali društvo jako male, bezobrazno bogate manjine i ogromne beznadno osiromašene većine? Kako smo postali društvo nemilosrdnog robovlasničkog kapitalizma, gde kasirke zarađuju pola potrošačke korpe, a tajkuni kupuju jahte vredne desetina miliona evra?
U stvari, i u Kanadi je bilo vreme divljeg i neuređenog kapitalizma kao što je to trenutno kod nas, samo što je tamo ono bilo pre skoro 200 godina. Kako i zašto su se oni promenili i iz robovlasničkog kapitalizma, gde je dobro samo nekolicini, prešli u ovaj njihov socijalni kapitalizam gde je većini dobro? Da li su se njihovi tajkuni odjednom prosvetlili i produhovili, pa raspodelili svoju imovinu sirotinji ili se nešto drugo desilo? Dok sam bio u Kanadi, sestra me je vodila da vidim muzej-palatu jednog od njihovih velikih bogataša iz devetnaestog veka Allana MacNaba. Naravno, kao i njegove kolege srpski tajkuni, obogatio se na špekulacijama vezanim za zemlju, placeve i nekretnine. Ali pošto je bio i društveno aktivan kao političar, uvideo je da ako želi prosperitet zemlji u kojoj živi mora razviti i druge grane privrede sem trgovine i špekulacije. Shvatio je da ako je samo on bogat, a svi oko njega siromašni, onda i za njega nije dobro, jer on sam neće imati kome da prodaje svoje proizvode. Da bi funkcionisala, tržišna ekonomija zahteva da se novac obrće, a kad ceo narod osiromaši onda nema šta da se obrće i kompletna privreda potone, povlačeći za sobom i ono malo prebogatih. Tako su i Mišković i ostali, doteravši narod do prosjačkog štapa, sami sebe upropastili, jer osiromašeni građani Srbije nemaju novac da kupuju u njihovim samoposlugama i troše novac u luksuznim šoping centrima.
E sad, hajde da kažemo da su svi uvideli da ovako ne valja, ali šta može da se uradi? Da im se kaže da dobrovoljno vrate pola opljačkanog narodnog novca to nema smisla, jer su ga oteli na pošten način. Kako to? Pa lepo, iskoristili su rupe u zakonu koje su im njihovi pajtaši-saučesnici političari namestili. Prevare kojima su za milijarde oštetili zemlju bile su, nažalost, legalne. Po zakonu oni ništa nisu zgrešili jer su i tadašnji i sadašnji zakoni pisani od strane onih kojima je lopovluk i uništenje narodne imovine odgovaralo. Da živi u Srbiji, po tadašnjim i sadašnjim poreskim zakonima, Al Kapone nikada ne bi zaglavio zatvor. Da bi ga uhapsili, Amerikanci su svoje poreske zakone morali prilagoditi realnosti. A šta je realnost? Da se ne može očekivati da tajkuni sami na osnovu svoje savesti preraspodele sopstvenu imovinu narodu. To u svakoj modernoj državi rade poreski zakoni. Ne toliko porezi na biznis, koliko lični porezi građana. Da kad imate vilu na Dedinju godišnji porez nije 1.000 već 100.000 evra (kao što je na Zapadu). Pa da se uvede i godišnji porez na “mercedese”, džipove, jahte i slično. I da zahvaljujući rupama u poreskom zakonu takozvani “nepristojno bogati” više ne mogu kako hoće da iznose milijarde van zemlje u takozvane poreske rajeve i ofšor račune. Sada kada je zemlja potpuno osiromašena i novac već prebačen na nedodirljive ofšor račune, izgleda smešno kada se od tih koji su je opljačkali traži da iz dobrotvornih i moralnih razloga vrate ono što su “po zakonu” otuđili. Ali kod nas, rupe u zakonu su nažalost rezultat rupa u glavi, pa neka nam je sa srećom.















November 2nd, 2010 at 13:18
Vrlo lep članak, sa zadovoljstvom sam ga pročitao. Nekoliko opažanja:
- U kapitalizmu ne postoje nepristojno bogati. Progresivno oporezivanje (bogatih) definitivno nije autentično kapitalistička ideja već je došla iz zapadno-evropskih zemalja koje od rata naovamo koketiraju sa raznim vidovima i aspektima socijalizma i socijalne države.
Ono što je za pravilan razvoj u kapitalističkoj državi važno je omogućavanje konkurencije kroz sprovođenje anti-monopolskih zakona. Tajkuni u Americi su se pojavili tek negde kraj 19. veka (tzv. Rubber barons) a kapitalizam u Americi je počeo da se razvija nešto pre proglašenja njene nezavisnosti, dakle krajem 18. veka. Prema tome, umesto toga što će juriti nepristojno bogate, država Srbija mora dosledno da sprovede anti-monoposle zakone kao i uostalom sve ostale (pranje novca, iznošenje kapitala itd). Ako bi ovo bilo ispunjeno, budući “nepristojno” bogati nam više ne bi
“boli oči” jer bi svima bilo jasno da su se obogatili igrajući po pravilima tržišne ekonomije a ne uz pomoć monopola i ostalih mehanizama neregulisanog tržišta. Isto tako, razbijanjem monopola sadašnjih “nepristojno bogatih” drastično bi se umanjio njihov kapacitet da se razmeću svojih bogatstvom.
- Što se tiče oporezivanja bogatih i preraspodele tog poreza na siromašne, u kapitalizmu postoji logika da će regulisano tržište mnogo bolje uraditi raspodelu tog viška nego što će to bilo koja vlada da uradi. Zato se i vlade u kapitalističkim državama sa oprezom hvataju ovakvih mera. Na američkom kontinentu ovoga ima manje a u Evropi dosta više ali je dosta hrabra tvrdnja da se to radi u svakoj modernoj državi na način koji je opisan u tekstu.
- Srednja klasa živi na zapadu ipak živi lošije od prikazanog u članku iako i dalje mnogo bolje nego srednja klasa u Srbiji. Mislim da ovo poređenje u kranjoj meri ne doprinosi mnogo temi članka.
November 8th, 2010 at 02:34
Zaista lep tekst, svaka cast za trud.