gost na blogu: Dragan Radović

Sišao sam niz stepenište i izašao iz zgrade. Posle desetak metara hoda okrenuo sam se i pogledao  u visinu.

Zgrada kao zgrada, oguljene bezlične socrealističke fasade. Avgustovsko sunce udaralo mi je u glavu dok sam uporno i lagano pogledom klizio po poslednjem spratu. Tamo sam proveo četvrt veka, u početku kao redakcijski potrčko, zatim tonac, spiker, novinar, pa urednik, glodur (grozne li reči), direktor..i stigao do onog nevidljivog zida koji se, kad-tad, ispreči pred nama ukoliko suviše dugo hodamo istim prostorijama, dodirujemo istu tastaturu, govorimo u iste mikrofone, potpisujemo naloge pod istim memorandumom…

Bio sam neočekivano miran, poput Kamijevog Marsoa. U zrelim novinarskim godinama svojevoljno sam napustio „matičnu kuću“, Radio Kovin i Kovinske novine, mesto zamenika direktora, „ogromnu kancelariju“, pristojnu platu i sve naizgled sitne privilegije koje „rukovodeće mesto“ u javnom preduzeću nosi. Još pre pet minuta mogao sam da se predomislim, da ostanem, da ne skačem u ledenu vodu drugačijeg novinarstva kakvo sam priželjkivao. Ali, ostao sam pri odluci koja se mesecima „oblikovala“ u meni.

Kriza srednjih godina, zasićenost, osećaj da sam nešto propustio, ali da još nije kasno da to ispravim…ne znam. Tek, u Srbiji koja je već uveliko brujala o velikoj nezaposlenosti, u opštini u kojoj je jedna po jedna firma nestajala u lavirintu bez izlaza, opušten, gotovo sa blagim smeškom na licu, definitivno sam sklonio pogled  sa svog  bivšeg „gnezda“i pošao…već negde.

Tri godine potom, dok ovo pišem, mogao bih da naređam još hiljadu razloga za taj čin, ali sve manje sam siguran u stare priče koje su uveliko pomešane sa naknadnim objašnjenjima, dokazivanjima i svim onim jalovim rečenicama koje morate da ispričate prijateljima, rođacima ili poznanicima kako bi, bar donekle, shvatili „šta vam bi“ da napustite tako „udobno mesto“. (Ma šta teško uradili u životu, još teže je objašnjavati drugima razloge svog postupka.)

Lagano, brže, ekspresno…

Nekoliko nedelja nisam radio ništa. Zgodan osećaj – svi iz stana nekud odlaze, a vi šetkate u pidžami, kuvate sebi „nes“, „pretresate“ frižider… Nisam bio „ni na nebu ni na zemlji“ zato što nisam znao šta hoću, naprotiv. Ponekad je baš zgodno pogledati život i sa ove druge strane. Mada, nisam ja baš za tu varijantu.

Na moje iznenađenje ispostavilo se da u Srbiji nije ni malo teško registrovati preduzeće. Da pokrenete novine ne treba ni mnogo para, mada sam kupovao hardver baš u vreme uoči onog naglog pada cena 2007. godine. No, sve je brzo bilo spremno: lokal, kompjuteri, papiri…Koncepciju i naslov imao sam već dugo u glavi – Kovin Ekspres, lokalni mesečnik (u maloj opštini rizično je početi sa nedeljnim ili dvonedeljnim novinama – štampa pojede svu zaradu).

Paralelno smo radili i sajt. Zvuči kao kuluk, ali to je bilo najjednostavnije. Posle dva izašla broja,  na WordPressovu platformu lokalni provajder i hoster postavio nam je default temu, i za manje od pola sata već je na webu zaživeo Kovin Ekspres online. U trenutku dok ovo pišem sajt, koji je u „formatu“ bloga, vrti se oko pedesetog mesta na Blogostaju, a mi sve više počinjemo da zalazimo i u svet društvenih medija…

Spoj novine i sajta koji se osvežava svih sedam dana u nedelji nije, u početku, nikoga posebno impresionirao – osim mene. Neprekidni niz vesti, komentara, fotografija „skockanih“ na sajtu, ali i list po mojim merilima lokalnih novina, to je bilo ono ćemu sam težio. I taj prvi osećaj da radim nešto što sam želeo bio mi je sasvim dovoljna plata.

Srećom, moj sin Veljko imao je već tad dugogodišnji „staž“ u pripremi za štampu – počeo je sa tim u osnovnoj školi. Saradnici su radili, a većinom rade i sad, volonterski ili uz minimalnu novčanu nadoknadu. Početkom te godine nije bilo teško pronaći oglašivače i – Kovin Ekspres je počeo da se zahuktava.

U tim mesecima u Kovinu su postojale dve radio stanice i čak tri lokalna lista. Danas su ostala dva mesečnika i jedna lokalna stanica koja takođe ima sajt koji se solidno osvežava novim vestima. Da li ćemo i dokle svi opstati niko sa sigurnošću ne može da kaže.

Patka ulazi u Ekspres

Blogovanje je „hobi“ kojim sam počeo da se bavim znatno ranije nego što se pojavila Novinarska Patka. U početku sam bio „sam svoj diverzant“ – pisao sam blogerske tekstove i svrstavao ih u posebnu kategoriju na sajtu novina. Nekoliko puta sam čak otvarao i blogove na javnim servisima (poput Word Pressovog), ali sam ih brzo gasio.

Jedna banalna mana nekog plugina odvela me je u avgustu ove godine do firme u kojoj hostuje Kovin Ekspres online. Brzo smo rešili problem, a meni je u jednom času sinula ideja da od vlasnika zatražim da mi časkom „odradi“ poddomen na koji smo postavili još jednu „instant instalaciju“ Word Pressa – i iste večeri pojavio se prvi post na novom blogu za koji sam već imao spremljeno ime – Novinarska Patka.

Identitet bloga takođe je već čekao da se rodi – klasični i online mediji, ali i ona tanka nit duž koje šetaju, ruku pod ruku, virtuelna i „stvarna stvarnost“. Mada, „svaštar“ poput mene teško da će se tu zaustaviti. Uostalom, a i zašto bi.

Najdalje se stigne onda kad čovek nije baš sasvim siguran kuda se to, zapravo, zaputio.