Gledam sinoć prenos iz Guče. Te večeri su nastupali gosti iz inostranstva. Mladi plavi slovenci duvaju, manje u trube a više u saksofone, neku džezericu dok se u publici opušteno vijore crne četničke zastave. Potom nastupa vodviljski bend iz Francuske u čiji frontmen mlatara po bini dugom plavom perikom koja mu lepo pristaje uz duge crne brčine dok su u publici tek napupele devojčice kojima je ovo verovatno prva Guča klate na ramenima svojih dečaka nameštajući šajkače koje su im prevelike pa spadaju sa glava. Potom se pojavio orkestar Bobana Markovića i raspalio po proverenim hitovima iz Kusturičinih filmova nastalim pod šatrama pa globalno proslavljenim zahvaljujući Begovićevim naporima i doveo do delirijuma masu u kojoj su izmešani momci i devojke iz Ljiga, Beograda i Monice sa vršnjacima sa prostora bivše Jugoslavija, Evrope ali i iz Brazila.

Cela ova potpuno bizarna karnevalsko-vašarska atmosfera vratila me u februar daleke 1991. i poslednji predratni razgovor sa Duletom koji se upravo vratio sa obilaska familije po Hrvatskoj i Sloveniji pa je skoknuo i do Venecije gde se negde u to vreme dešavaju maškare (karneval). Pijuckamo oko 11 na faksu prvu jutarnju kafu, čitamo u novinama izveštaje o opštem ludilu oko nas i ponavljamo kao mantru u koju baš i ne verujemo da rata naravno neće biti, jer “Ko bi u Bosni ratovao?”. Kolike smo ovce bili i koliko je naše studentsko i alternativno (po izboru muzike i životnom stilu) sarajevsko okruženje bilo oaza normalnosti u moru mržnje i ludila pokazalo se već za par meseci a za utehu mi je da među nama posle nije bilo nit’ “heroja” a hvala Bogu ni žrtava. No da se vratim na temu. Posle par rečenica o onome što je video na karnevalu Dule ispali teoriju po kojoj mira na našim prostorima biti neće dok uniforme i ikonografija ideologija koje su naše pretke razdvajale ne postanu ništa više od karnevalskih dekora i dok na nekoj futurističkoj veselici ne bude mogao da se vidi prizor lika maskiranog u četnika i lika masiranog u ustašu kako se grle i njišu u ritmu nečega što će biti muzika za žurke budućnosti.

Znam koliko je ova teza šokantna i verovatno za mnoge uvredljiva posle godina rata i krvoprolića, raseljavanja, tortura i nezaceljenih rana još iz onog rata o čijim akterima je Dule govoro a kamoli iz ovih poslednjih ratova koje smo progurali preko glava. Ni ja je nisam odmah prihvatio. Sada mi je mnogo bliža nego kada sam je prvi put čuo. Valjda iskustvo nauči čoveka. Ono što u mladosti osećaš intuitivno u zrelim godinama racionalizuješ. Tako valjda i pesmu “Der Mussolini” (Tanz den Mussolini) D.A.F. moje omiljene grupe iz mladosti. Nekada sam se ložio na njenu energiju, sada je razumem. Ona govori o tome da ni jedna ideologija nije vredna pažnje (pa ni ideologija nicije, tla i krvi) i da je najbolja stvar koju čovek može da uradi da se dobro provede i igra na te teme. Možda ćete reći da je ovakav stav neukusan na prostoru gde su stotine hiljada izginule a milioni unesrećeni i raseljeni. Baš zbog njih obradovalo me da gledam izmešane, mahom mlade i neopterećene prošlošću, ljude sa raznoraznih strana koji zajedo pocupkuju na stadionu u Guči uz izmešanu ikonografiju koja od simbola podela postaje dekor za spajanje.